Još jedan uspjeh i priznanje našoj kolumnistici Vesni Ferluga Antić

Naša kolumnistica Vesna Ferluga Antić poznata je kao preskromna, ponizna, nenametljiva osoba. Poznata je i po dvije napisane i izdane knjige, kao i na stotine napisanih kolumni na ovom portalu i njenom blogu „Fine nijanse“. Poznata je i na više osvojenih vrijednih nagrada za njeno pisanje. Za posljednje priznanje saznala je jučer, kada joj je javljeno da je jedna njena priča iz knjige „Djeca znaju i točka“ uvrštena u čitanku za osnovnoškolce petih razreda. Prenosimo njene dojmove nakon osvajanja još jednog priznanja:

„Danas sam doznala sjajnu vijest! Malo sam razmišljala kako da je podijelim s drugima a da ne ispadne da se hvalim, a onda, nakon ova dva teška mjeseca iza nas, pomislila sam, pa k vrapcu, zašto se ne bih pohvalila kad je to za mene „svjetlo na kraju tunela“, „sunce nakon kiše“, „osmijeh nakon suza“ , „korak nakon pada“... Koliko god ti citati banalno i izlizano na fejsu zvučali, oni za mene danas jako drže vodu. Uostalom, trenutno se osjećam kao da sam popila Red Bull pa ne mogu odoljeti.

Dakle, danas sam doznala da je jedna od priča iz moje knjige, „Djeca znaju, i točka“, uvrštena u čitanku za 5. razred. Mislim, waauuu! Iskreno, ne znam da li sam u šoku ili zbunjena. Sve to zajedno, plus van sebe, vjerojatno.

Istina, ne znam konkretno što to zapravo znači, ali znam da meni znači jako puno.

Iako jako volim pisati i za djecu i za odrasle, pisanje mi je ispušni ventil, odmor i uvid u vlastite osjećaje s kojima se trenutno hrvam, i iako su iza mene dvije izdane knjige i potreba da možda nekom svojim iskustvom i iskrenim osjećajima pokušam olakšati ako se i sam bori s teškoćama života i svog djeteta, nikad nisam mislila da to zaista ima neku pravu književnu vrijednost. Ali, kad ti priča završi u školskoj čitanci bez neke veze, jer ih u tom krugu nemaš, bez natječaja, jer ja ni ne znam kako se uopće biraju priče za čitanku, kad si osvijestiš da ih je ipak birala struka, onda shvatiš da to tvoje pisanje nije samo trla baba lan ili piši, riši, crtaj, šaraj, da je ipak moj djetinji san o pisanju knjiga, za kojeg sam skupila hrabrost tek u kasnim četrdesetima, ostvaren na jedan predivan način.

U zadnje vrijeme mi je puno puta padalo na pamet kako već dugo ništa ne pišem i kako sam možda i završila s tim poglavljem jer mi je inspiracija očito uzela bolovanje prije negoli godišnji odmor, ovo je velika multivitaminska injekcija koja me uspravila i dala mi do znanja da za pisanje ne treba snaga, nego volja i ljubav. Pisanje je potreba. A ovo me uvjerilo da je ona još uvijek tu, ma koliko bila zamaskirana nedaćama i zavrzlamama koje nosi život kraj djeteta s velikim potrebama i teškoćama. Takav život je, istina, težak, ali daje nešto bezuvjetno, nešto što se ne može naplatiti nego samo osjetiti i podijeliti. Takav život traži smisao za kojeg ćeš se držati a meni ga daje pisanje i traženje nečeg većeg od nas samih.

Eto, tako! Čitat ćete još priča iz života, naravno iskrenih, koliko se god bude dalo osjećaje utisnuti u kombinacije od 30 slova, ponekad u prvom a ponekad u trećem licu, ali, kao i do sad sve će biti date od srca. Ako ponekad u nečemu i pretjeram, nemojte me kuditi, bude svakakvih dana i svakakvih osjećaja. Ovo danas je Red Bull osjećaj, i hvala nebesima na njemu“ napisala je Vesna.(pp)07.06.2019/08:56