U Lamparni izložba polaznika vrtića na temu rudarske baštine `Oživljena prošlost dječjim očima budućnosti`

U sklopu programa obilježavanja 99. obljetnice Labinske republike te povodom Dana rudara, L.A.E. XXI u DKC-u Lamparna organizira izložbu pod nazivom FOTO EX TEMPORE 2018. - INDUSTRIJSKA BAŠTINA LABINŠTINE. Otvorenje će se održat u subotu, 29. veljače 2020. u 20 sati.

Istog dana, ali s početkom u 19 sati održat će se i otvorenje izložbe radova polaznika Dječjeg vrtića „Pjerina Verbanac“ (Područna odjeljenja u Raši i Rapcu) na temu rudarske baštine, pod nazivom „Oživljena prošlost dječjim očima budućnosti“.

Izložba FOTO EX TEMPORE 2018. predstavit će vrijedan fotografski materijal na temu industrijske baštine Labinštine, koji je nastao tijekom 14. izdanja ove manifestacije, održane od 3.-6. listopada 2018. u organizaciji Zajednice Talijana Novigrad i u suradnji sa Udrugom fotografa Istre. Za izložbu u Lamparni odabrani su radovi slijedećih autora: Slavica Isovska, Alan Escalante, Nediljko Prološčić, Marijan Blažina, Valentino Munda, Ivan Balić Cobra, Stefan Mihailović, Emili Benčić, Nataša Vlačić, Andriana Nikolac, Rok Dolničar, Urša Valič, Martin Močibob, Živana Selimović, Slađan Dragojević, Roberto Francomano, Sonia Alasia, Liliana Jurcan, Luiza Štokovac.

“Promjene koje su se tijekom 20. stoljeća događale na području Europe, utjecale su na poimanje baštine u 21. stoljeću. Tradicionalnom shvaćanju baštine kao umjetničkog djela ili povijesnog dobra dodana je industrijska baština, koja upravo na području Labinštine predstavlja značajni dio istarskog identiteta, kao i kulturnog nasljeđa Istre.

Očuvanje, valorizacija i promocija istarskog identiteta, tradicije, kulture i običaja bili su glavni ciljevi ove međunarodne manifestacije, koja je trajala punih 15 godina. Godinama smo obrađivali teme materijalne i nematerijalne baštine, kulture, tradicije i običaja Istre uz prethodnu edukaciju – upoznavanje učesnika s navedenom tematikom. 2018. godine odlučili smo se za temu industrijske baštine Labinštine,koju smo obradili u suradnji sa udrugom Labin Art Express XXI. Učesnike smo vodili na razne lokacije (Tupljak, Lamparna u Labinu, Prvomajska u Krapnu, Raša i TE Vlaška u dolini Raše), gdje su u suradnji sa lokalnom zajednicom i organizacijama civilnog društva imali priliku snimiti radove za završnu izložbu u Novigradu.

Dio te izložbe, koja se sastoji od radova devetnaest autora iz Hrvatske, Slovenije, Srbije, Italije i SAD-e, željeli smo ove godine na Dan rudara prikazati labinskoj publici upravo u prostoru Lamparne.

Naše doba užurbanog života, mogli bismo opisati kao ‘život u svijetu slika’. Fotografijom, kao univerzalnim jezikom svakodnevne dokumentarne i umjetničke komunikacije, budimo uspomene na prostore, koji su do nedavno bili puni života i othranili generacije stanovnika Labinštine. Dok je industrijska arhitektura bila u službi čovjeka, zelenilo prirode davalo je sklad vizuri mjesta, ali kad je život u pogonima zamro, priroda pokazuje svoju čudesnu moć u želji da vrati prostor u svoje krilo. Biljke izrastaju kroz beton, dok žbunja i bršljani grle zidove i skrivaju zgrade od znatiželjnih pogleda.

Izabrani radovi govore jednostavnim jezikom estetike, od dokumentarnih prikaza do približavanja fotografije slikarskom i grafičkom izričaju. Autori ovim radovima ne daju isključivo sliku, dokument vremena, već izriču i svoj stav. Tako možemo primjetiti da stariji autori, oni koji pamte (naj)bolje dane bivše zajedničke države koju je upravo industrija digla iz siromaštva, kroz svoje radove simbolikom izriču nostalgiju, koja ponegdje graniči sa cinizmom.

Tako nam je Marijan Blažina slikarskom poetikom u diptihu dao svoje viđenje sjedinjavanja prirode sa arhitekturom, dok jednostavnom formom srca zarobljenih u kavezu snažno ističe osobni stav. Kroz estetiku minimalističkog rada Nataše Vlačić doživljavamo ogoljeni prostor u kojem ljuštenje boje sa zidova djeluje kao skidanje slojeva povijesti. Dok Ivan Balić Cobra bilježi napuštene radničke cipele i lišava ih boje kako bi naglasio definitivno stanje, šljem ulovljen okom Luize Štokovac djeluje kao da uporno čeka svojeg vlasnika. Igrajući se simbolima bivše države i sustava s kojima stapa elemente industrije, ona ističe zajedničku sudbinu konačnog pretvaranja u prah.

Kreativni radovi fotografa, koji sada bude nostalgiju, s odmakom vremena ostat će povijesni dokument vremena, koristan lokalnoj zajednici u zaštiti industrijske baštine.” (Miranda Legović, 2020.)