Vrtovi i poljoprivreda u Labinu mogu biti samodostatni izvori hrane

Poljoprivreda u svakom pogledu, a poglavito uzgoj povrća koji je moguć i u raznim varijantama, od većih do manjih vrtova, mogu biti veoma korisni izvori hrane, svježe i provjerene. Ali i puno više od toga. Radeći sa zemljom, čovjek i priroda puno čvršće se povezuju. Takva interakcija stvara novu vrstu suradnje, u svijetu koji je dostupnošću modernih, nazovimo igrački, udaljio ne samo djecu, nego i odrasle građane, jedne od drugih.

A sada, kad je zbog prisilne karantene, zatvor unutar vlastitih zidova, postao više pravilo, no iznimka, prorijeđena tek rijetkim odlascima u kupovinu, isključivo zbog nabavke hrane, komunikacija s okolišem od izuzetne je vrijednosti za dobro raspoloženje čovjeka. Odnosno njegovu emocionalnu stabilnost.

Gotovo samo od sebe nametnulo se pitanje, a što kad bi police u supermarketima ostale poluprazne? Iako bi, prije samo koji mjesec, takvo pitanje u prenatrpanim supermarketima izgledalo potpuno suludo, danas takve slutnje, sve manje začuđuju, a niti im se izruguje.

Željno očekivane kiše za poljoprivredne i vrtne usjeve još uvijek nema na vidiku. Kako se kroz redovito plasiranje najnovijih vijesti, provlači i mogućnost, „a što ako bude gladi?“, daje naslutiti, da se barem neki dijelovi svijeta, doista, kreću u tom pravcu. Pitanje je samo je li to i naš svijet. Nadamo se da nije. I da ima načina, kako se pobrinuti za život dostojan čovjeka i poljoprivrednika, a ne samo političara.

O „maloj“ poljoprivredi je otvoreno progovorio Šime Martinović iz Vineža. Javnosti poznat kao predsjednik, početkom godine, osnovane Udruge Krovava placa.

“Zimus sam govorio za poljoprivredu i koliko je važno da mi sami uzgajamo povrće, i  što je moguće više imamo hrane iz svog vrta. Što ako se poklopi korona i suša, ja ne znam što će biti s hranom na jesen. Što ako bude jedna od većih suša? Bavio sam se time, jer svakih 15/20 godina dođe suša. Pred jedno 40 godina bila je suša, 700 litara kiše palo je po četvornom metu na godinu, a pred jedno 10 godina zabilježeno je 500 litara kiše. Znam da se može skupljati kišnica i mi smo skupljali kišnicu, kako bi imali vodu, za periode, kad kiša nema. I sve je to rješivo, samo ako si uzmemo u zadatak“`  priča nam čovjek, koji dok su drugi u strahu i čekaju što će se dogoditi, on ne miruje.

„Poveo sam akciju preko Crvenog križa i već smo našli inženjere poljoprivrede,  da tko god može, uzgoji višak povrća i na jesen, ako bude javna kuhinja, da se viškovi podijele. Ako ne, ja ću sam svejedno donirati za Crveni Križ, da se uz klasični paket s hranom, dobije i povrće iz mog vrta,“ veli nam Martinović.

Svakodnevno uređuje svoj vrt. Zemlja crljenica, rahla i vlažna, jer je proveo navodnjavanje sistemom, kap na kap. Vrlo rado će reći i pokazati koliko je to jednostavno i jeftino. A gušti iz vlastitog vrta nemjerljivi su. I ne čudi što ga sve više ljudi pita, kad se što sadi ili kako se voćka cijepi?

„Nekima sam već cijepio i pokazao kako se vrši rezidba voćki. Dao sam inicijativu da se dolje, ispod Labina gdje je bio veliki voćnjak breskvi, pretvori u gradske vrtove. Nakon breskvi, koje traju do 15 godina, tu su zemlju obrađivali rudari, kao svoje vrtove. Jedno vrijeme bila je puna raznovrsnog povrća. Prozvali su ju  Džekićeva poljana, prema Mehmedu Džekiću, koji je radio u rudniku. No u posljednje vrijeme sve je više zanemarena, zbog oslanjanja na jeftino iz supermarketa, što nikako nije dobra politika,“ ističe Martinović.

Tendencija je i u svijetu da se što je moguće više, ožive zelene površine u velikim gradovima. Iskustvo iz Francuske Martinović dijeli s nama, pa kaže.

„Razgovarao sam sa sestrom koja živi u Francuskoj gdje radi kao doktorica. Priča mi kako tamo vode svoje „kampanje“, znači vrtove. Za Pariz i veća mjesta, oni žele u 10-ak godina biti samodostatni u poljoprivredi.  Svi novi krovovi 30 ili 40 posto, moraju biti pokriveni sa zelenilom, kao parkovi ili povrtlarstvo. Da ljudi shvate što je poljoprivreda, i odnos s biljkama i prirodom. Ujedno planiraju da se u gradu spusti temperatura za tri do 5 stupnjeva.

 A mi ovdje, imamo njive, imamo prazna polja, zapuštene voćnjake, ma imamo sve, a kasnimo“.

Martinović kaže, da već zna i da bi pronašao ljude, voljne da preuzmu brigu oko zapuštenih zemljišta, jer podržavaju tu dobru inicijativu, i da bi se organizirali  profesori i djeca, za uzgajanje školskih vrtova. Ideja je svakako dobra. „A mogu doći kod mene, vidjeti što ja radim, pitati i naučiti. Došli bi vidjeti moje povrtlarstvo, smješteno u samom naselju, nevidljivo s ceste, a tako blizu. Ovo moje izobilje, što ga nema nigdje u blizini“, poručio je Martinović. (K.Š.P.)24.04.2020./07:28:33