Mirko Zrinščak „ALBONA FUGA JURIN“ - na Dubrovu ću dolaziti i ubuduće, kao promatrač i kao prijatelj

Na Dubrovu ću dolaziti i ubuduće, i kao promatrač i kao prijatelj, da upoznam i druge umjetnike koji su tu, jer sad znam kamo treba doći.

Skulptura, akademskog umjetnika Mirka Zrinščaka nosi poruku slobode, kao i cijeli njegov opus. Umjetnik živi u prirodi, na visinama Učke, istražuje forme općenito. Životinjskog i floralnog sadržaja, konstrukcije i evolucije forme.

Vaša skulptura ide u visinu tri metra, impresivna je, uočljiva izdaleka, ima na vrhu sastavne dijelove kao kapice i ni u kom pogledu ne prolazi nezapaženo. U kom smislu ste prihvatili ovo mjesto gdje je postavljena u Parku skulptura? 

Uglavnom se prihvaća sugestija arhitekta jer on zna tu interakciju između skulptura u Parku na Dubrovi, i kako funkcioniraju skulpture, tako da nisam sumnjao u njegov odabir. Čak što više mislim da je mjesto veoma dobro odabrano. Ima vertikalu od okolnog drveća, koja se naslanja na moj rad, inspiriran životom u prirodi, i istraživanjem prirodnih formi.

Općenito se u istraživanju bavim do kuda idu te granice forme i slobode u izražavanju. Kroz rad stječem i svoju osobnu slobodu, jer taj rad ima i odgojnu posljedicu na cjelokupni ustroj moje ličnosti.

Je li to usklađenost sa stablima u visinu, i čovjeka koji  bira visinu jer teži da uvijek ide više?

Da! I ne vidi se konkurencija stabala i skulpture, već su tu kao da razgovaraju. Stabla sa postavom skulpture i skulptura sa stablima.

Iako inače radim drvene skulpture, u slavonskom hrastu, imam skulptura od po 7 metara visine, i sve u sklopu tog istraživanja forme, o kojoj sam naprijed govorio. Svaka izložba je jedan nastavak, ali i potpuno novi pogled.

Je li Vama koji ste došli s Učke ovdje vruće?

Budući  ljeti  uopće ne silazim sa 950 metara nadmorske visine,  ovo je bio popriličan šok za mene, jer ovdje na Dubrovi  je pravo ljeto. K tome radio sam subotom i nedjeljom. Htio sam da sve bude na vrijeme napravljeno, i to je stvarno bilo naporno, ali sam još u dobroj formi i  zadovoljan sam.

Ovo je vaš prvi MKS. Kako je bilo kad ste primili poziv, a kako se osjećate sada? 

Već i prije sudjelovao sam, ne baš na ovakvom Simpoziju, ali u kolonijama vezano uz drvo, po Hrvatskoj, tako mi ovaj poziv na MKS nije bio osobito iznenađenje. Dapače bio sam oduševljen, jer je to sasvim novo iskustvo za mene. I sada mi je stvarno drago, još više nego na početku da sam bio dio ovakvog događaja.

Da li već sada možete izdvojiti što je „to nešto“ što je Vas oplemenilo boravkom na Dubrovi?

Prije svega je ta socijalna komponenta došla do izražaja, vidio sam umjetnika Erosa Čakića, sa kojim sam stanovao u Veneciji, gdje smo studirali zajedno. Dugogodišnji smo prijatelji i naša djeca isto, i naravno s ljudima koji vode ovaj Simpozij.

Ovo je doista bilo iznimno lijepo iskustvo. Njihova požrtvovnost i predanost poslu i sagledavanje cilja koji imaju. Za mene koji stvarno radim sam, pošto je moj stil rada takav, jer mi treba puno mira i puno vremena za  meditaciju, ovo je drugačije iskustvo.

Dio mog stvaralaštva je ulaženje u neke situacije, koje inače ne bih mogao doživjeti da živim u jednom gradu. Tako da je ovo za mene koji sam život podredio poslu, veliko i novo iskustvo.

Na koji način ste iz pozicije stvaratelja doživjeli Labin?

Poznavao sam i prije Labin, ljude i umjetnike,  ali od sada mi je Labin puno bliskiji. I u budućnosti ću ovdje češće svraćati. Kao što često idem po cijeloj Istri, koju sam istraživao punih 30 godina. Najprije što je jako blizu, a imam i poveznice, moj otac je rođen dolje u Vranju, i pravi je Istrijan. Tako da smo mi tridesetak godina unatrag, svaki vikend bili po Istri, od Ćićarije i dalje po svim malim gradićima i crkvicama, gledali freske.

Što bi rekli na mogućnost za učenike i studente da im je Park skulptura na Dubrovi obavezni studijski obilazak, u sklopu godišnjeg školskog programa?

Te skulpture i nisu napravljane same radi sebe, svaki umjetnički rad, skulptura i bilo koji drugi oblik, tome i služe, da „komuniciraju“ s posjetiteljima. Znači da svaki umjetnik ako može napravi jedan mali pomak u svom radu. Onda je to pomak i da posjetitelji malo promijene sliku o tome, što je umjetnik.

Da, ako se i ne bave umjetnošću, da u svom životu ipak dobiju i neko drugo mišljenje. Znači da se makar malo potakne kod njih, da i to postoji. Da postoje ljudi koji stvaraju umjetnička djela, i samo se time bave. S pogledom na život s druge strane.

Veoma se poticalo učenike i studente na dalja putovanja, u inozemstvo da nešto vide. Mislite li da je važnije najprije upoznati samog sebe?

Mi to pokušavamo, jer poznavati sam sebe je osnova, temelj samokritičnosti u radu umjetnika. A to je najvažnija komponenta. Da ne kažeš joj kako sam nešto napravio fantastično, kažeš ajde dobro, ali drugi puta ako budem u drugoj formi i pazio na to s čim se inače bavim pored umjetnosti, pa će možda biti bolje. To je ta samosvijest, jer umjetnik mora biti kompletna ličnost. On mora biti kao vrhunski sportaš, u svom psihološkom ustroju. Mora imati čvrsti cilj, to su takvi karakteri, nepokolebljivi i ustrajni.

Kako se zove vaša Galerija na Učki? 

Nije Galerija, to je Vela Učka 27,  nekadašnji Centar za multimedijalna istraživanja, kao jedna adresa, gdje smo supruga i ja, umjetnici koji radimo, a skulpture su u okolini. (K.Š.P.)19.08.2021./11:45:33