OSOBNO - Adriano Šćulac: Ne planiram...

Kažu da je život lijep. Neki kažu i bajan. Da li je to zaista tako? Mislim da nije. Slažem se, lijepo je živjeti, ma kakav taj usrani ovozemaljski život bio. Lijepo se jutrom buditi. Lijepo je biti zdrav. Voljeti, družiti se. Lijepo je udisati punim plućima. Lijepo je hodati, razmišljati, sanjati i maštati. Nadati se, možemo jedino dokle dišemo. Nakon toga svemu je tome kraj.

Kada čovjek utone u vječni san, nema više nadanja, nema ničega.

Planirati mi je također nedokučivo i glupo. Mada sam i sam to činio. Planirao sutra, planirao mjesece, planirao godine, planirao život.

Od kako sam prošao životnu kalvariju, izvukao se jedva iz vječnog sna, prestao sam s time.

Ne planiram, ne maštam, ne nadam se. Živim tren. Nema mi jučer, jer je prošlo, nema mi sutra, jer koga briga kakvo će biti? Niti to znamo, niti na to možemo utjecati.

Posljednji tjedni su mi tu moju životnu teoriju, samo potvrdili. Moja je sestra planirala. Nema je, zauvijek je zaspala. Zaspalo je zauvijek još nekoliko meni poznatih i dragih ljudi. I oni su planirali.

Prije godinu i nešto i ja sam planirao emisiju koju sam nekada radio i vodio na TV Novi. Planirao sam i goste. Jedan od njih trebao je biti i Aki Rahimovski. Često je navraćao u Pulu. Planirali smo. Prije par trenutaka saznao sam vijest, da je i Aki zauvijek zaspao.

Čemu planiranje? Čemu nadanja? Čemu rokovnici i u njima napisane riječi i datumi, što i kada će se dogoditi?

Život je najtanja nit koja postoji. Puca lako i kada se najmanje nadamo. Zato mi ne postoje, nadanja ni planiranja.

Emisije će možda, ali možda nekada biti? Akija neće. Barem ne u životu u kakvom je do sada bio s nama. Otišao je. Znam, na mnogo bolji i ljepši svijet. Otišao je, na isti onaj ljepši svijet i drugi život, na kojem i u kojem, živi i moja sestra. Tamo je zasigurno lijepo. Nema nadanja ni planiranja.

Ne planiram. Onda je, barem meni, i ovaj život ljepši.

(Adriano Šćulac) 22.01.2022/15:07