Nedavno su bili raspisani natječaji za direktora jednog gradskog poduzeća, i jedne ustanove. Jedna je izabrana, drugi još nije potvrđen, ali znam, da je pristigla samo jedna prijava. Da ne bi bio skroz tajanstven, radi se o Pučkom otvorenom učilištu, gdje je izabrana nova direktorica, ravnateljica možda, jer ne pamtim baš te njihove titule. Drugi natječaj bio je za gradsko poduzeća „Labin 2000“ i na natječaj je pristigla samo jedna prijava, ona sadašnjeg direktora.
E, sad se možda pitate zašto taj uvod?
Eto iz jednostavnog razloga, jer sam sasvim slučajno preko poznanika, sreo gospođu, nagađam u četrdesetim godinama, jer se dame za godine ne pita, koja mi priča kako se planirala javiti na natječaj.
Na moje pitanje zašto nije, odgovora mi kao iz topa „jer znam da nikada ne bi bila izabrana“.
Ostao sam malo zatečen, jer možda naivno, ali vjerujem da se za ta i takva radna mjesta biraju najsposobniji, i naravno one ili oni koji zadovoljavaju sve uvjete iz natječaja.
Gospođu od ranije nisam znao, pa mi je ispričala kako je rodom iz Labina, mada sada živi u Primorsko-goranskoj županiji, ali se iz privatnih razloga planira vratiti u svoj rodni grad. Pričala mi dalje, kako je barem jednom tjedno u Labinu, i nikada nije zanemarila kontakt sa sredinom u kojoj je rođena i sve do odlaska na fakultet, živjela.
Rekoh joj da se svakako trebala prijaviti, pogotovu što mi je objasnila da ima dovoljno radnog staža i to na rukovodećim položajima, ekonomske je struke i visokog obrazovanja, te je vodila velike tvrtke i poduzeća, ali uvijek u privatnom sektoru. Nadopunio sam moj razgovor i sa činjenicom kako ni sadašnji direktor nije član vladajuće stranke. Ali očito joj to nije ništa značilo?
„Nemoj biti naivan, znaš da ako nisi član bilo koje vladajuće struje, nemaš šanse proći na natječaju, i nije to tako samo u Labinu, već diljem države. Možda se tu razlikuju malo Pula i Split, gdje se za direktora jedne gradske tvrtke, javljalo i po 40 kandidata“, priča mi dalje gospođa.
Shvatio sam po spominjanju Pule i Splita, da prati domaću političku scenu.
Ostao sam bez odgovora, ali sam i dalje mišljenja, kako se trebala obavezno prijaviti, jer bi možda bilo drugačije nego što ona misli i razmišlja.
Ovako je sve ostalo na riječima, i gospođa nikada neće saznati da li je istina onakva, kakva ona misli da jeste, ili sasvim drugačija?
Ponovio sam joj na kraju, kako mislim da se obavezno trebala javiti na natječaj. Njen me odgovor, moram priznati iznenadio jer je glasio „čemu skupljati dokumentaciju, kada znam unaprijed da ako nisam član vladajuće stranke ili na bilo koji način slizana s njom, nema šanse da budem izabrana“
Ostao sam kao upitnik, ili sam možda ipak naivan. Tko zna?
(Adriano Šćulac) 08.04.2022/09:42