Osvrt:- Ivana Ahmičević: Rabačka škola sreće, iznjedrila još jednu sretnu generaciju!

Kraj je školske godine i učenici se opraštaju od svojih školskih klupa. Izuzetno je to veliki dan za osmaše, koji se nalaze na prekretnici, i biraju si buduće zanimanje. Naravno, na životnom raskrižju su i maturanti, koji moraju donijeti odluku da li žele nastaviti školovanje, ili ulaze u surovi svijet realnosti u potrazi za poslom.

Nešto malo manja prekretnica, ali opet jest velika promjena, četvrtašićima, koji na jesen prelaze u veće razrede. I nekako je uvriježeno pravilo da te tri spomenute generacije obilježe kraj školske godine prigodnom priredbom, zajedničkim druženjem, feštom…

U rabačkoj školi ništa nije uobičajeno. Riječ je o područnom odjeljenju Osnovne škole Matije Vlačića, gdje već godinama generacije odgajaju i podučavaju Marta Verbanac i Dilana Dagostin Mohorović.

Učiteljice u pravom smislu te riječi, velike profesionalke, a s druge strane velike prijateljice i podrška svakom djetetu.

Bez obzira da li se radi o godini obilježenom pandemijom ili uobičajenoj školskoj godini, svakoj su generaciji pripremile predstavu za kraj školske godine, kao i brojne snimljene video poruke za trajanja nastave, kad su se obilježavali prigodni blagdani.

Tako je bilo i jučer. Čitava je škola bila jedno. Svako je dijete s istim žarom sudjelovalo u programu, bez obzira da li ima glavnu ulogu ili samo pleše. I ono što je najljepše, nitko se ne osjeća manje vrijedno ili superiornije, zbog uloge, jer svi jako dobro znaju, da su tim i da je bitno sudjelovati.

Škola je to koja razvija empatiju, zdravi natjecateljski duh, uvažavanje i toleranciju. Vjerujem, među rijetkima.

Također je to škola u kojoj se obradi svo gradivo, ispune svi listići, napišu svi ispiti na vrijeme, ali osluškujući potrebe i osjećaje učenika. Jer ako Marta i Dilana procijene da onaj dan kad je upisan ispit, razred možda nije dovoljno spreman ili imaju neki opravdani razlog, ispit se pomakne, na obostrano zadovoljstvo.

Jer, njima nije cilj ispuniti kvotu, podijeliti ispite, već im je cilj naučiti ih i potaknuti da daju svoj maksimum, te u konačnici rezultat bude usvojeno znanje i dobra ocjena.

Isto tako nije im problem izdvojiti dan u tjednu, kada je svo gradivo obrađeno i ispiti položeni, okupiti čitavu školu i povesti ih na kupanje, jer kako kažu – zaslužili su!

Škola je to iz koje se svaki dan odlazi kući s osmjehom na licu, bez obzira na to da li je taj dan u imenik upisana 2, 3, 4, ili 5., jer koja god od tih ocjena da je upisana, pravedna je i zaslužena.

U kakovom lijepom sjećanju rapčanima ostaje škola, dokaz su i djevojčice koje su završile školu u ranijim generacijama, ali su jučer došle pozdraviti svoje učiteljice, i sudjelovale u priredbi pjesmom Nek` svud ljubav sja`.

I opet je na završnoj predstavi bio red suza i red smijeha. Smijeh, jer samo one mogu u ozbiljan tekst ubaciti upadice, a da ga pritom ne unište, već daju mu dodatnu draž. Njihov odabir glumaca za svaku pojedinu ulogu je nepogrešiv. A suze…. krene se sa suzama ponosnicama, potom radosnicama, i na kraju i pravim suzama jer si svjestan da jedna generacija odlazi i gubi tu privilegiju školovanja u Rapcu.

U ovu malu obitelj ove se godine savršeno uklopila i Maja Stojković, učiteljica na produženom boravku. Bila je učiteljica, sudac, mama, liječnica, prijatelj, autoritet, bila je sve što im je trebalo i kad im je trebalo.

Baš kao što je bila poruka jučerašnje predstave `Tri medvjeda i gitara`, - ljubav i sloga važni su za opstanak svake obitelji, a mi možemo reći da su u ovom slučaju važni za savršeno funkcioniranje ove velike školske obitelji! (I.A.)21.06.2022./08:29:44