Prizor koji mi je razgalio dušu. Vratio me u neka puno ljepša i bolja vremena. Vremena kada su ljudi brinuli o ljudima, bili si prijatelji, bili si dobri. Kad politika nije bila u razgovorima broj jedan. Kad nisu dobro živjeli samo političari i oni s njima slizani. Kada nije bilo pljačkaških privatizacija. Kada ljudi koji danas vladaju našim životima, ne bi bili dio društva. Ma što dio? Ne bi bili ni predsjednici kućnog savjeta s dva stana. Bili bi ono što su i danas, budale. No, oni su uz pomoć politike postali bogovi, ne oni koji nas spašavaju, nego nas gaze i podcjenjuju na svakom koraku, svakog dana. Naravno da se pred svake izbore pretvaraju u anđele. Glup narod ih bira, pa nas opet dave najmanje četiri godine, do novih i opet novih izbora.
Eto zabrijao sam i ja u politiku, a reći ćete kako s temom veze nema.
Stoga se vraćam prizoru, kada su divna bića koja životinjama zovemo, mada ne znam tko je to veća životinja od nekih ljudskog roda, odlučila vratiti se čovjeku. Ta divna bića, spustila su se, u skoro centar grada. Svojom mirnom pašnjom trave, razveselila mi dušu. Bio je to spoj tih divnih bića i ljudskog roda. Koze su mirno šetale, među ljudima. Istina bilo je i nekih koji su se zgražali tim prizorom, no nisu zaslužili da se o njima išta napiše. Nisu koze opasne, nisu kvarne, nisu dvolične, ne žele nam loše. Hrane nas njihovim zdravim mlijekom. Domaćim ih životinjama zovemo, nisu divlje svinje, koje su opasne i čine ogromne štete.
Zabilježio sam prizor, nadam se kako će se uskoro ponoviti. Hvala njihovom vlasniku i čuvaru. Pozdravljam ga. Onima koji su mi rekli da ih treba hitno otjerati, uništiti, potjerati, poručujem da bi ja prvo njih otjerao iz parka, skoro u centru grada. Neka koza, neka suživota njih i ljudi, neka suživota s bićima koja životinjama nazivamo, pa bilo to i u parku na Katurama, skoro pa u centru grada.
Samo moje mišljenje, naravno da uvažavam i drugačija.
(Adriano Šćulac) 28.10.2022/09:34