Nikakav poziv na službena događanja, ne može me razveseliti kao što to čine oni iz sportskih udruga. Jedan je takav stigao prije par dana, iz labinskog Judo kluba „Meto“. Bili smo pozvani na otvaranje manje dvorane za treniranje judaša tog kluba, na adresi Rudarska 9. Mali lijepo uređen prostor, odmah do gradske tržnice. Gledao sam fotografije tog derutnog prostora, prije no što su ga vrijedne ruke članova tog kluba, uz pomoć nekih labinskih tvrtki sredile.
U takvim prilikama, barem meni, nezahvalno je spominjati imena i prezimena nekih pojedinaca, jer se lako dogodi da nekoga izostavim, a to nikako ne bih želio. Ipak činim malu iznimku te moram napomenuti dvije osobe. Jedan je Muhamed Alićajić, a drugi Moreno Franković. Dvojac, alfa i omega labinskog juda. Još tamo 1995. godine taj dvojac sportaša i predivnih osoba, zajedno s pokojnim Jasminom Černjulom, ponovno su „oživjeli“ taj sport u našem gradu i okolici. Znamo da je onaj koji je judo donio u naš grad, bio pokojni Lučano Šumberac-Meto, čije ime danas, taj labinski klub s ponosom nosi.
Na otvorenju dvorane, ostao sam pozitivno zapanjen brojkom djece koja taj sport treniraju. Brojka je to od dvjesto (200) djece. U klubu djeluje osam trenera. Ta vrijedna judo obitelj ima 78 treninga mjesečno, koji traju sat i kvarat. Uz sve treninge tu su i redovna natjecanja vikendima. Uz Muhameda Alićajića su i njegova dva sina, pa valjda ta obitelj živi za judo.
Novootvorena dvorana je zasebna priča. Bio je to skroz derutni gradski prostor, koji se usprkos natječajima nije mogao nikako iznajmiti. Labinski poduzetnici bi ga razgledavali, ali nitko od njih nije želio puno ulagati kako bi ga za bilo što osposobio. Judo klub se na kraju javio na natječaj, i kao što je na otvaranju rekao labinski gradonačelnik, za tri mjeseca su ga pretvorili u ljepoticu, u kojoj svakodnevno uživaju labinska djeca, koja se judom bave.
Takva me događanja vesele, jer mi to nema nikakve veze s politikom, sjednicama vijeća i drugim odlukama. Veseli podatak da 200 djece trenira i radi ono što vole. Uz svu tu djecu treba pripisati i roditelje, braću i sestre tih vrijednih klinaca i klinceza, pa mi se nekako ta brojka penje na tisuću.
Judo je možda nekima „mali“ sport. Nije to nogomet, rukomet, košarka koje neki računaju pod „velike“ sportove. Ali i laiku je znano, da je judo ogromna koordinacija duha i tijela. Dvjesto mališana uči se samodisciplini i samokontroli.
Drago mi je da sam imao priliku biti nazočan na otvaranju. Sresti trenere i ostale koji su dio te lijepe priče. Sponzori su judašima pomogli s uređenjem prostora. Obrt „Alkes“, elektrika obitelji Fornažar, obrt Strojar Rasima Halilovića. Sve ostalo su članovi kluba sami financirali.
Otišao sam iz male dvorane, s velikom radošću. Sport je nešto posebno. Nema politike,i nema granica. On ne razdvaja, on spaja.
Za kraj pohvale, prve i najveće, djeci, judašima, trenerima, roditeljima, gradskoj upravi i gradskom sportskom savezu. Jedna uspješna i izrazito lijepa priča. Neka u našem gradu bude što više takvih.
(Adriano Šćulac) 24.10.2023/18:52