Osvrt Katarina Šoštarić Perković - Uvreda za ljude i stabla

Na posljednjoj sjednici Općinskog vijeća u Kršanu, mogla se čuti, olakotna ocjena da su neki tamo, novi vlasnici zemljišta, kupljenog prema moru, negdje na potezu od Vidikovca prema Moščenićkoj Dragi, prionuli čišćenju terena od šikare, s naglaskom da „to nije ni šuma, jer tamo nema stabla debljeg od 18 centimetara“, rečeno je tom prilikom.
Uvreda je to, koliko za uši lokalnog čovjeka, toliko i za primorski hrast, crniku, maslinu i slične vrste, što rastu takoreći iz suhog kamena, zimi hladnog, ljeti vrelog. Pa iako su debla neusporedivo tanja od stabala u kanadskim i američkim šumama, što se ruše u nemilosrdnoj sječi, i sitnija u odnosu na slavonski hrast, primorsko je drvo bez vode, snažno i kalorično.
Ljepotom su gotovo umjetnička dostignuća, stabla izrasla iz kamena, koja ne debljaju lako, ali su čvrsta i snažna, otporna naspram bure i juga, sunca i mraza. Nose mediteranski identitet i vjerodostojnu snagu u kalorijama. I uvreda je za lokalne ljude i stabla, olako izjaviti da nema debljih od 18 centimetara.
Nažalost, stupili su na scenu opsesivni tragatelji za pozicijama u Istri, koje se mogu pretvoriti u isplativ „turistički raj“, za prepredene ino -vlasnike, spremne po svim pitanjima, dokopati se lokacija koje im pretvaraju maštu u profit.
Uz skupo angažirane domaće posrednike, spremne na suradnju, traže da isposluju i ono što se isposlovati ne može.
Sve agresivnija navala stranih investitora na kupovinu zemljišta, i po njihovoj želji prilagođavanja prostornih i urbanističkih planova uređenja, ne bira mjesto ni vrijeme, kada će, gdje i kome, baciti na stol, bezobrazno visoku profitnu ponudu. Pogotovo kad se nazire more u blizini. Iako im ni unutrašnjost Istre nije mrska, jer čitav poluotok oplakuje more, pa zemlja posvuda dobiva na vrijednosti.
Samo je pitanje za koga? Domaće ili strane investitore? Uz pomoć kojih će ova zemlja profitirati. Vidimo i kako!
Upozorava se u Istri već neko vrijeme s razlogom, da je ovo mali prostor, s malobrojnim stanovništvom. Demografski rast pao je na najnižu granicu. Kapaciteti komunalne infrastrukture vrlo su ograničeni. I veoma skupi za izgradnju i održavanje, koja uvijek pada samo na teret lokalnih zajednica (voda, kanalizacija, ceste, struja, ,,,).
No, koga briga, kad je zarada vanjskih investitora u pitanju.
Slijedimo li primjere zemalja koje već imaju gorko iskustvo turizma u prekomjernim brojkama, možemo slutiti kuda i kod nas, to vodi. Ako ne definitivnom betoniranju obale i stvaranja nedopuštenih ograda za sve ljude, jer njihovi „resorti“ obično su koncipirani kao modreni zatvori, za odabrane platiše. Koji većinom „pijančevati“ mogu bilo gdje, i ne nužno uz ovo more.
Veoma lijepo iskustvo nalazimo u Rapcu, gdje je Valamar, zaposjeo ne samo dio obale, već i pristupa prema plažama, na samo njemu pogodan način. Ne mareći za generacije ljudi, koji bi isto htjeli do mora. Ali su onemogućeni. Jer za njih su ukinute (stare) staze.
Oni koji su decenijama ranije, laganim korakom hodili ka moru, u vrijeme najvećih ljetnih žega, po malo osvježenja, više i nema. Istisnula ih električna vozila. O ljetnom osvježenju, više nema ni govora, za domaće ljude? Profit je u pitanju, a more samo sredstvo, za strane i nepoznate.
Sve ono dobro i poznato izostalo je novim ukidanjem starih puteljaka, u korist električnih vozila . Sječom i devastacijom postojećeg mediteranskog raslinja, u zamjenu za nešto od trstike, što se ni suncobranima ne može zvati. A kamo li osigurati ljetnu hladovinu.
U narednim razdobljima svjedočit ćemo sve agresivnijem traganju za zemljištima na kojem bi veliki apetitlije, gradili. Pribjegavat će dosad viđenim i neviđenim upakiranim smicalicama, ne bi li ishodili sve što im treba.
Tzv. investitori kojima novac nije problem, jesu ljudi. Ovdašnji. Pa su novcem spremni učiniti sve, da unište ljude, koji im smetaju.
Vi sami dobro razmislite, što želite? Susjedstvo stranih investitora ili nešto drugo. I kome vjerujete, više sebi ili njima?
Odgovornost je na lokalnim zajednicama, a vi pojedinci, ste lokalna zajednica, svaka za sebe, i nije jednostavno. Pojedinačna je odgovornost na svakome, da počne razmišljati. Kao jedini i glavni uvjet da svima bude bolje.
Tu ne mislimo na izuzetke koji nas brukaju svojim prijevarama, krađama, gramzivošću i korupcijom. Jer takvi nas stalno sramote i guraju na samo dno članica EU. Mi mislimo na ljude postojane i čvrste, koji vole ovu zemlju, jer zemlja je naša prava majka.
Katarina Šoštarić Perković