OSOBNO - Adriano Šćulac: Ne sudi, živi život svoj

Mi smo zemlja mnogočega. Neki nas zbog toga i Apsurdistanom nazivaju. Kod nas je lakše biti netko i nešto, ako si nešto smuljao, nekoga prevario, pronevjerio, lagao, varao i da mi prostite krao. To je tako, e sad da li je oduvijek tako i bilo tko bi ga znao? Možda i je, samo smo o tome malo ili ništa znali. Čula se i oglašavala samo jedna strana, medija skoro pa i nije bilo, a interes naroda bio je za takve stvari, mali ili nikakav. Svi su uglavnom radili, malo se tko bavio politikom, i još manje o njoj pričao.

Ljudi su vodili priče i razgovore, o ljubavi, vremenu, poslu, budućnosti…jer su jadni mislili da imaju takvu, svjetliju i bolju. Što nas je sustiglo, znamo.

Mi smo država i zemlja, „suca i sudaca“. Nitko ih na svijetu na broj stanovnika, nema kao mi. Kad smo na nogometnim utakmicama, jedne su tribine pune sudaca, druge pune trenera. Kad gledamo ili slušamo kakvu pjesmu ili festival, također sve sami suci.

Sudimo i susjeda, kojeg malo ili nikako poznajemo. Sudimo ga po „dokazima“, kako govori, kako se oblači, s kim se druži, što vozi, gdje radi. Ako stečeno poštenjem i radom ima, često je osuđen i proglašen lopovom, ako nema, onda mu je dosuđena još teža kazna, ona, nesposobnjakovića i siromaha, koji ni za kruh nema.

Pitam se, tko su ti što sude? Kakve to dokaze imaju, što o nekoj osobi znaju ? Kaže mi jedan od tih i takvih, da ima pravo sumnjati, pa naravno, svi mi sumnjamo, ali od sumnje do osude, put je dalek, a nikad se njime ne bi ni smjelo putovati. Sumnjati možda, osuditi definitivno ne.

Vrijeme prolazi, godine lete, mi sudimo. Ako si u manjini bivaš također suđen. Čudan si, što on ili ona misli tko je, što se pravi važan ili važna i što nije poput svih ostalih? Jer u ovoj Lijepoj našoj, nažalost važi staro i krivo pravilo, da je većina u pravu. A tko to kaže? Ako njih desetero kaže da je ljeto, a petero da je zima), zar su oni prvi u pravu? Naravno da nisu, ali su u većini. Pa molim vas lijepo, po čemu to većina ima pravo, zar samo zato što su većina.

Nije lijepo suditi, nikome i ničemu. Zar ima išta ljepše nego uživati u životu, svom, onakvom kakav volimo i želimo živjeti, bez osuđivanja i suđenja. Svatko je sam sebi najbolji sudac. A druge? Druge neka sude sudovi, suci, oni kojima je to posao, ali ne za njihov način života, nego za učinjena (zlo)djela.

(Adriano Šćulac) 22.12.2023/09:40