Katarina Šoštarić Perković - Neka je vaša riječ prva i zadnja u vašoj zemlji

Rađanje djece kao dugoročna strategija da bi nas bilo i sutra, a ne samo danas, prvi je znak da se o tome govori nakon što je RH ulaskom u prijateljsku E uniju, u desetak godina ostala bez milijun ljudi. U najboljoj životnoj dobi i visoka obrazovanja. Isporučeni su bez pozdrava, kao zaboravljeni višegodišnji „migranti“, da ih se riješimo. A nisu to, već domicilni. I kao da smetaju.
Probudilo se ipak, negdje i nešto u ovoj izmrcvarenoj zemlji, prepletenom mrežom stranih interesa i aspiracija na ono što ovdje vrijed, i progovorilo. I to sa najviše državne razine, o bolnoj temi, odljeva mladih. U dobi života za reprodukciju i recimo najboljih mozgova, sa potencijalom da u ranjenom društvu pronađu nove prilike i otvore mogućnosti kao rješenja.
Već prigovaraju neki, da su to samo predizborni trikovi. Izbori ili ne? dobro je da se progovorilo. O onome što je naša bolna točka.
Ima i nade da im se ponude beneficije, za povratak u zemlju rođenja i kvalitetnijeg školovanja.
Za temu demografije sve pohvale zaslužuju jedinice lokalne samouprave, koje kroz brigu o Dječjim vrtićima i pitanju rađanja beba, daju puno prostora. Čineći gotovo nemoguće u potpuno nenaklonjenim uvjetima. Ali je samo to, premalo.
Priča nije samo naša, lokalno ni državno, u „europskom miksu“, koja se od izvorno kršćanske Europe, udaljava u krajnje sekularnu i prostorno nezainteresiranu, za rađanje djece, ne postavlja se pitanje podmlatka, već se stara garda bavi (da bar?) tzv. velikim svjetskim razračunavanjima. Tko će zaraditi?, koga i za koliko prevariti?, tko će vladati?, a tko robovati?
Po kojoj cijeni plaćati energiju?, od nafte, plina, struje? i dalje. Da europska industrija sasvim ne izdahne, radeći sa troškovima pet do deset puta skupljim, no što ju plaćaju drugi, koji se također bave industrijskom proizvodnjom.
Ali, Europa se, sa svim nedavnim paketima sankcija, grdno prevarila.
Kao što smo se i mi prevarili odljevom u velikim brojkama mladih iz RH. Sada nam nedostaju na životno važnim područjima, a bili su u velikom postotku spremni ovdje dati svoje snage, umne i tjelesne. Visokostručne i socijalno društvene. Iskrčiti put, ostvariti misiju i napraviti uspjeh, u svojoj zemlji.
Nekritičko podlijeganje stranim interesima u Hrvatskoj, i obmana o slobodnom kolanju rada i kapitala, postala je kočnica koja priječi napredak i razvoj u zemlji. Napravljen je veliki kaos korupcijom, koju pravni sustav tolerira, ne kažnjavajući pravovremeno, jer pogoduje stranim interesima. Na domaću štetu.
Tko je ikad uspio, a da ga je tlačio netko izvana? Crpio mu resurse i odnosio mu zarađeni novac ispred nosa? I gotove ljude u cvijetu mladosti, kao nenadoknadiv resurs. Nitko i nikad i nigdje u svijetu!
I, nakon što ljudima, gotovo dvije godine ispiru mozak, priopćenjima, o uvođenju demokracije u Ukrajinu uz pomoć vojnog saveza, sa oružjem svih vrsta, bjelodano je postalo, da je priča šuplja.
Žale se ovih dana u Njemačkoj, da su izigrani. Obećano im je da će zagospodariti vrijednim rudnim nalazištima u Istočnoj Ukrajini, a od toga ništa. Slične pritužbe dolaze iz Francuske. I ostali europski prijatelji koji su olako povjerovali, kako će dobiti gotov „kruh na pladnju“ za ispražnjene hangare oružja i svu podršku koja se od njih zahtijevala, razočarani su, jednako kao i oni preko kanala La Manche.
A sa druge strane crte, ratom razorenog područja, gdje je pitanje života i smrti najvažnije pitanje dana, iznureni fizički i psihički, oni sretni svjedoci, sa prvih linija fronta, sve glasniji su. Zahtijevaju tužbe protiv europskih istomišljenika i njihovih prekooceanskih prijatelja, koji su ih natjerali u rat, kažu, bez smisla i mogućnosti za pobjedu.
Odlučni u zahtjevima da im se nadoknadi šteta, na izgubljenim životima, razorenoj zemlji, rastjeranim i raseljenim ljudima, izgubljenom zdravlju, i vjeri u svoj život. Otvoreno kažu, da su stjerani u ovaj rat. Protiv nepobjedivog neprijatelja, a koji im zapravo i nije neprijatelj, jer su bratski narod.
Tako to biva svaki put, kada važne odluke za vas, donosi netko drugi, a ne vi sami.
I pitanje rađanja djece za Hrvatsku dugoročna je i važna tema, o kojoj se godinama šuti. I ne uklapa se u projekte, tzv. zapadno svjetske kaste, koja se zatvorila od naroda, a cilja na ljudske živote kao na štetočine na zemlji. I šalju gotove prijedloge zakona u najviše državne skupštine na usvajanje.
U takvim razračunavanjima baziranim na otimačini tuđega i porobljavanju, ako već ne razumiješ, gledaj i radi svoja posla. I ne dozvoli da ti zakone pišu oni izvana. Gledaj što su hrvatski interesi i radi ono što najbolje znaš i poznaješ.
Istarski težak zna koliko je čovjek potreban u vinogradu i masliniku. A zna i, da na zemlji nema uroda ni života bez čovjeka.
A svi koji su si uzeli pravo na luksuz, da je zbog zaštite čovjekove okoline, ljudi previše, neka sebe prebrojavaju, i svojim mjerama odvoje nepotrebne.
I velika unija se naknadno posipa pepelom, zbog pogrešnih odluka, o sankcijama kojima je sebe ugrozila. I svjedočanstva ukrajinskih boraca o bez izlazu rata, u koji su isprva nahrlili, a sada kažu, nametnutog im od strane prijateljskog zapada.
I tako to uglavnom biva kad se polakomiš, da ćeš na pladnju, dobiti rješenje. Ili povjeruješ da će te uvijek netko drugi hraniti. Kao što je, na primjeru Ukrajine to činila Rusija, dok sa strane zapada nisu zamirisale druge vrste kobasica iz supermarketa. Pa je EU postala mamac u kojoj teku i med i mlijeko, i to u demokraciji.
Ali, sve dok se ne osvijestiš, nije važno da li si mislio dobiti na pladnju rudnike plemenitih metala, novu vrstu kobasica, ratovati za račun svog prijatelja, koji te neće iznevjeriti, ili pustiti strane investicije da uzimaju ono najbolje, a svoje mlade ispustiti iz vida, pod izgovorom da idu u zemlju nečijeg bogatstva. Koje nikada neće postati njihovo. Isto kao, što netko drugi neće srediti situaciju u Hrvatskoj. Svi takvi izgovori završavaju prevarama.
I o njima upravo svjedočimo.
Izrodite svoju djecu, izgradite svoju kuću , stan, stvorite svoje radno mjesto u svojoj zemlji, i u nju ugradite svoju priliku za vaš uspjeh i neka je vaša riječ, prva i zadnja u vašoj zemlji.
Katarina Šoštarić Perković