OSOBNO Adriano Šćulac: Problem su roditelji a ne djeca

Prvi dan nove 2025. godine. Šećem mog psića i na putu smo ka našem domu. Istarska ulica na Katurama. Ravnica je, te nekih pedesetak metara pred nama vidim na balkonu jednog od stanova, dječaka koji pali petarde i baca ih na trotoar, ispod balkona. Znam ga. Živimo zgrada do zgrade. Ne uznemirava me to. Nisam od onih koji stvara drame na bezazlene petarde. 

Jaki topovski udari, su nešto sasvim drugo. Ali dječak baca petarde, koje su dozvoljene kao i datum kad ih je dozvoljeno upotrebljavati. Čak ni psić, na te i takve, nešto jače ne reagira. Ali se onda odjednom začuo jedan topovski udar. Već sam bio zašao iza ugla zgrade te nisam vidio „junaka“ koji je to sredstvo koje je zabranjeno kroz cijelu godinu, upotrijebio. Pas doživljava šok, kao i jedna susjeda koja je bila samo nekoliko metara preda mnom.

Šok je doživio i jedan moj prijatelj koji je upravo stao svojim automobilom da si čestitamo sretan ulazak u novu godinu. Naravno da nije bilo ništa od čestitki jer je slijedio još jedan udar. Na brzinu ostavljam psića sinu, koji je izašao i vraćam se na mjesto s kojeg mogu vidjeti od kud se te ogromne petarde bacaju.

U trenutku vidim četvero klinaca, koji su to zabranjeno sredstvo bacili i po treći put. Vidim i dječaka s početka priče, koji s balkona priča s njima. Ugledavši me, četverac bježi, a dječaka s balkona pitam da li će reći koji su to četvero bili, jer mislim pozvati policiju. Ne odgovara mi, pa nazivam policiju.

Javljam im mjesto na kojem su bačeni ti topovski udari, te ih čekam. U tom čekanju na balkonu stana, se prvo pojavljuje majka dječaka i pita me kakav ja to imam problem. Objašnjavam joj, te se ona vraća u stan. Nakon nje pojavljuje se i otac dječaka, znam ga, susjedi smo.

Njemu pričam isto. Kako njegov sin zna koji su to klinci bacali, pa neka kaže policiji koji su. Na to dobivam odgovor oca, kojeg se ni u snu nisam nadao, kako njegovo dijete ima dvanaest godina i da će ono reći policiji što mu on (otac) bude savjetovao, jer ga mora slušati. Želim mu objasniti da nisam zvao policiju radi njegovog sina, već ostalih dečki koju su nedozvoljena sredstva koristili. Nazvao sam policiju, ne da bi tužakao, nego da ti koji ta jaka pirotehnička sredstva upotrebljavaju, ne bi, ne daj Bože ostali bez prstiju ili šake.

Otac i dijete nakon našeg „razgovora“ odlaze u stan. U tom, nailazi i policijski automobil. Pričam im u čemu je problem, ali da dijete na nagovor oca, neće najvjerojatnije reći koji su to dečki, mada je njegov sin s njima razgovarao.

Super ljubazan policijski muško - ženski par, govori mi kako mogu sutra (čitaj danas), doći u policijsku postaju i podnijeti prijavu, ali ako dijete neće „odati“ prekršitelje, nema od prijave, baš neke koristi.

Priča mi policajac, kako su ove godine imali već na desetke takvih slučajeva, ali su nemoćni jer neki od roditelja, ne dozvoljavaju svojoj djeci reći stinu. Tako da i policija ima veći problem s roditeljima nego s djecom.

Nije bilo i neće biti, s moje strane nikakve prijave, ali se pitam zašto neki roditelji uče svoju djecu lažima? Zašto ih ne štite, kako jednog dana njihova djeca ne bi zadobila teške povrede od jakih pirotehničkih sredstava, s kojima nestručne osobe ne smiju rukovati.

Za kraj, ne bojim se topovskih udara, naučio sam devedesetih u Slavoniji na njih. Žao mi je i razumijem one koji ih se boje i doživljavaju radi njih šokove. I ono najvažnije, najviše mi je žao, kad radi njih nastradaju oni koji ta jaka zabranjena sredstva upotrebljavaju, te radi nestručnosti i neznanja rukovanja, ostaju invalidi do kraja života. Pametni to razumiju, za budale me nije briga, niti je to za njih pisano.

(Adriano Šćulac) 02.01.2025/09:41