Osvrt Katarina Šoštarić Perković - Događaju se učestali i nemili primjeri oko nas

Učinilo se gotovo  da je sve riješeno na predsjedničkim izborima 29. prosinca 2024. , a mnogima se može i dalje činiti da je konačni ishod lako rješiv, ali uopće nije tako.

Imali smo već jedno iskustvo kada se umiješao Ustavni sud u izbore, a imamo i primjere iz europskih država, gdje vidimo kako centri moći korigiraju demokraciju na djelu, po zapadnjačkom ukusu. I tko nam garantira da se to neće dogoditi i u Hrvatskoj, 12. siječnja 2025.

Ovoga puta, kako su uslijedili redovni izbori u mnogim državama,  buđenje narodne volje očigledno oslikava  raspoloženje najvećeg dijela naroda, diljem Europe.

Sa druge strane daje se zaključiti da je to opasno, za sive strukture,  koje ne prežu pred potezima koje čine , da bi se nečije izbore proglasilo nevažećima.  I u međuvremenu preokrenulo narodnu volju u još očitiji revolt.

Događaju se učestali i nemili primjeri oko nas, pa je sada već narod prozreo te ružičaste i narančaste revolucije,  Majdane, i Tienanmene, a mnogi se sjećaju i onoga što je bilo pod imenom „demokracije“  na ulicama  Moskve devedesetih.

Kao nikada ranije, u zadnje se vrijeme učestalo korigira narodna „demokracija“ iz nevidljivih centara moći.  I to redom, kako dolaze izbori u pojedinim državama. Po svemu sudeći neki neimenovani odredi  sve više, nipodaštavaju nekadašnje vrijednosti zapadne demokracije u najobičnije floskule, pred očima svijeta. I kao što vidimo zapad se sve više spotiče sam o sebe, proizvodeći novi za novim, kaos. Bez da išta od tako stvorenog nereda,  rješava.

Na europskom tlu, zbog niza životnih pitanja bez odgovora, zahuktava se demokracija, samo je pitanje na čiji način i za čiji račun?

Na predsjedničkim izborima nije još ništa riješeno, a ovo nije “91., ni “95., već je “25. godina 21. stoljeća, do koje se zapadnjačka demokracija u kakvu smo vjerovali da postoji i kojoj smo svim srcem težili, sasvim izbanalizirala, do krajnje mjere njezinog nepoštivanja na terenu.

I nažalost, više sliči diktaturi proletarijata nekadašnjeg SSSR-a, čiji su carinici pedantno prosijavali krupicu kroz prste na granici, sve dok iskusni prsti sovjetskih carinika ne bi  osjetili neobično zrnce. A tada su djelovali sa rezolutnim –STOP! Spremni zgrabiti to zrnce krupice i zatočiti ga. Pa iako nije bila riječ ni o kakvom krijumčarenju, ni o prijestupu. Virtuoznost izvježbanog carinika nije željela odustati tek-tako.

A znali su, da je prava istina, što su njihovi ljudi, tih godina SSSR-a bili gladni, i samo sretnici koji su mogli prijeći granicu iz dozvoljenih razloga, na povratku iz Kine donosili nešto hrane. A tada su i u Kini mlinovi bili stari i neispravni. 

Vrijeme takve oskudice danas je daleko iza njih, a što je iza nas? Osim 30-ak godina dobrovoljnog ropstva, za koji smo se obavezali uništiti hrvatsku industriju, izbrisati sa lica jadranske obale, hrvatsku brodogradnju i dalje  da ne nabrajamo, u koju smo se sve ovisnost doveli. A sve zarad demokracije! Da bi narod birao i glasao po volji.

A sada se sa takvom voljom naroda učestalo poigrava diljem Europe. Primjera je sve više, Francuska, Njemačka, Moldavija, Rumunjska.  I dalje da ne nabrajamo.

Katarina Šoštarić Perković

05.01.2025./11:11:24