OSOBNO – Nikada nisam bio nikako VELIK

Ponekad se, da mi prostite, pitam, koliko li samo moraš i možeš (možda je riječ preteška) bitI glup, neobrazovan i blesav??, da i više od četiri desetljeća, nakon nečije smrti "ustvrdiš i potvrdiš", da je taj pokojni, bio zločinac, te mijenjaš nazive ulica njegovog imena, ili trgova koji su sve te godine nosile njegovo ime???? I kao da to nije dosta, time misliš kako si tim postupcima, riješio veliki problem sadašnje države. Riječ je o bivšoj državi, bivšeg vođe, Josipa Broza Tita.

Znam, čak dapače jako dobro znam, kako su ti isti pohađali Titove škole. Uživali u „njegovim“ besplatnim stanovima, dobivali siguran posao, uživali njegovo besplatno zdravstvo itd. Ti isti su mu onda najviše klicali i bili članovi njegove partije.

Osobno sam napustio, tu njima toliko mrsku Jugoslaviju, kao dvadeset dvogodišnjak i vratio se u „njihovu“ Hrvatsku, ali mi nikada ne pada na pamet da mislim kako je Tito bio zločinac, jer za to nemam ama baš nikakvih dokaza, a čak i da imam, poviješću se bave samo mase koje nemaju nikakvih rješenja za sadašnjost, a kamo li za budućnost.

Ne pada mi na pamet da se na bilo koji način, time opterećujem, kraj milijun ostalih stvarnih i prevelikih problema koji tište i muče, većinu građane ove zemlje.

Zato mi nije jasno, a nikada to i neće biti, da se danas osnivaju radna povjerenstva za prošlost. Da nam o tome pričaju raznorazni Penave i njegovi kompanjoni. Ljudi koji su itekako dobro i lijepo živjeli u vremena tog njihovog tako omraženog Tita i te jako omražene Jugoslavije.

Svaki imalo pametan, zna da je vojska te pokojne Jugoslavije, činila zlodjela ranih devedesetih. Svaka čast svima onima, koji su se od tog zla obranili. Sućut i žaljenje svima koji su radi toga patili, izgubili svoje najmilije. Ali od toga, pa da neki od tih, koji čak i lažno tvrde kako su bili branitelji, danas brane, tko će i gdje svirati ili pjevati. Kakve će se predstave održavati i knjige pisati, meni nije nikako dokučivo. Pjesma, pisanje, umjetnost je bezgranična, ili bi barem to trebalo biti tako.

Ali, znam, jako dobro znam, da su mnogi od tih uvijek bili VELIKI. Veliki Jugoslaveni, pa danas veliki Hrvati. Mada mi ni pojam, veliki ili mali Hrvat, nije jasan.

Znam samo jedno, da me onda kao dvadeset dvogodišnjaka, kad sam bio uhapšen zbog pokušaja ilegalnog prebjega granice, u šumi kod Divače, maltretiralo troje milicionera. U ime naroda, bio sam osuđen na šest mjeseci zatvora u kaznionici u Kopru. „Odradio“ četiri mjeseca.

Pri drugom sam pokušaju, bio malo “pametniji“ te sam prebjegao na Škofijama, između automobila i autobusa koji su čekali kontrolu na granici, i predao se talijanskoj policiji. Čudno mi je jako, da su neki potomci od ondašnjih milicionera i Jugoslavena, danas najveći „šefovi“ Policije i najveći mogući Hrvati.

Eto napisah moje mišljenje i ono što mi se dogodilo. Pljuvanje po meni velikih Rvatina, dozvoljeno je i ne bunim se. Obrisat ću "pljuvačku". Volim svoje, poštujem tuđe, i za mene je PROŠLOST, baš to, PROŠLOST.

(Adriano Šćulac) 01.09.2025/09:52