OSOBNO – Adriano Šćulac: Tko zna, možda se nekada i jave?

Minimum ljudske pristojnosti i odgoja, je da se osoba koju ste trebali, napominjem službeno, javi kad vidi vaš poziv ili pročita vašu poruku poslanu joj elektroničkom poštom, na njenu ili njegovu službenu adresu. Ne zahtjevam da se jave trenutno. Imaju dogovore, sastanke, u vrijeme poziva su možda zauzeti? Ali da se jave čim se oslobode obaveza.

Ali da prostite, klinac je to tako. Zovem, pišem, tražim osobe koje su nadležne za slučajeve koji su u njihovoj ingerenciji. Pišem i zovem jer su to naši građani tražili. Jer ih oni, kao i svi mi plaćamo. Ne zovem te i takve osobe, na kavu. Službena su to pisma i pozivi.

Istina, jedna mi se gospođa javne ustanove, javila. Dan kasnije, rekavši mi kako vidi da sam je tražio. Isto tako se mogla javiti i za mjesec dana. Kad nekima od njih to spomeneš, još se i naljute. Kao što bi se oni ili one trebale javljati. Takve i takvi, koji se za vrijeme radnog vremena, ne javljaju, kod njih to RADNOG, zvuči šaljivo, barem meni i barem kod nekih.

Te neke one i neki oni, idu na posao, što ne znači da idu i raditi. Truju zajednicu za koju bi morale i morali raditi. Zaboravljaju da su „naše sluge“. Da bi trebali i trebale dati sve od sebe, za boljitak svih ljudi u našoj zajednici. Za građane i građanke.

Sjećam se svojedobno, kad sam bio autor emisije „Iskreno“ na regionalnim televizijama, i kad mi je jedne prilike bio gost tadašnji predsjednik republike, Ivo Josipović. Kako se njegova tajnica javljala na svaki moj poziv. Činio je to čak i on, kad bi ga nazvao na njegov privatni broj mobitela.

No, on je bio „samo“ predsjednik Republike Hrvatske. Ove i ovi o kojima pišem, su ipak „face“ koje se bave problemima građana Labina.

Neke druge prilike ću ih navesti imenom i prezimenom.

Za kraj, napisano ne vrijedi za njihove nadređene. Na svaki poziv, pismo, upit, kompletna postava načelnika i načelnica labinskih općina, kao i labinski gradonačelnik, redovito se javljaju i odgovaraju. Što je samo jedan od dokaza, kako savjesno i pristojno rade svoje poslove.

Ovi „nejavljači i nejavljačice“ su ipak neke druge klase. Oni i one ipak igraju, „ligu prvaka“. Dokle im netko ne dodijeli crveni karton. Ne znaju da čine ogromnu štetu građankama i građanima, i da nisu ni najmanje lojalni svojim šeficama i šefovima, te da ih za mnoge ljude koji žive i rade na Labinštini i koji ih plaćaju, zaboli tamo neka stvar.

No, vjerujem u čuda. Možda se nekada u bliskoj budućnosti i jave. Čuda se ipak događaju.

(Adriano Šćulac) 18.03.2026/09:28