OSOBNO Adrinao Šćulac: Tko im daje za pravo?

Priča mi poznanik kako je prijavio štetu, koju mu je netko nepoznat nanio slomivši mu brisač na automobilu. Na prvu mi je to bilo čudno. Mislio sam si, niti zna tko, a još manje, zašto? No, tada mi objašnjava kako mu je neki ili netko pod brisač koji je istini za volju, i ranije bio oštećen, ali je normalno funkcionirao, osim što ga se nije smjelo podizati, stavljao neki promotivni letak, te mu je sad brisač skroz otpao. Tako da ne zna osobu koja je to učinila, ali je na letku istaknuto ima tvrtke, čime se bavi i neki brojevi telefona. 

Znaš, veli mi, oni to rade bez obzira na vremenske uvjete. I dokle sam si mislio kakve pak to ima veze? Veli mi poznanik, kako za vrijeme duljih suša i vrućina, brisači budu "slepljeni s vjetrobranskim staklom" a za vrijeme mraza, bivaju zaleđeni. Razmišljao sam na trenutak o tome, da bi samo malo kasnije isti letak pronašao i pod brisačem mog automobila. I ne samo mog, nego na stotine ostalih po cijelom gradu.

Naravno da ne razmišljam o nikakvim tužbama, ali razumijem poznanika. Mada moram priznati da mi njegova priča, od prve „nije legla“.

S odmakom se zaista pitam, tko tim osobama (ako to nisu policajci, ili prometni redari, koji nam eventualno prometne kazne stavljaju pod brisač, a kamo bi inače?) daje za pravo da diraju nešto, što nije njihovo. Tko mu (ili im) daje za pravo da išta lijepe i stavljaju na automobile. To po meni, može policija, prometni redar i nitko drugi, ako za to nije pitao i dobio dozvolu.

Stoga me baš zanima, kako će završiti slučaj, s tužbom poznanika.
No, znajući „učinkovitost“ našeg pravosuđa, mislim si, kako će „pojesti vuk magare“.

(Adriano Šćulac) 31.03.2022/09:14