OSOBNO - Adriano Šćulac: Kako i gdje ih pronaći?

Polovicom ove godine, Labinu će trebati najmanje petstotinjak radnika, djelatnika, neimara, kako vam već drago. Raznih profila, zvanja, znanja i ostalog. Priča se i piše a činjenice to i potvrđuju, kako će se polovicom godine dovršiti izgradnja još dva trgovačka centra, koja će svoja vrata početkom ljeta i otvoriti. Za taj će „pothvat“ biti potrebno zaposliti novih tristotinjak djelatnika. Ako tome pridodamo Rabačke ugostiteljske kuće, te poduzetničku zonu u Vinežu, koji također vape za radnom snagom, brojka se penje na petsto a možda i više. Labin već sad osjeća problem nedovoljne radne snage, što li će tek biti do kraja godine, mogu samo pretpostavljati.

Priča mi poznanik koji je „u sustavu“ te neke agencije, koje dovode radnike iz inozemstva, kako oni odlaze u te neke države, pronađu određeni broj ljudi te ih onda nude našim poslodavcima. Podsjeća me to na neko novo vrijeme robovlasništva.

Jedina agencija koja je po meni normalna i humana, je državni Zavod za zapošljavanje, a kod njih je nažalost prijavljena brojka radnika koji traže posao, mala ili nikakva.
Kad „agencija“ o kojima mi poznanik priča, pronađe radnike, ona ih naravno proslijedi poslodavcima. To su uglavnom radnici iz Filipina, Nepala, a u posljednje vrijeme Afganistana i još nekih ratom i diktaturom zahvaćenih zemalja. Narod iz njih bježi glavom bez obzira, snalazi se kako zna i umije, i naravno traži kakvu - takvu materijalnu, kao i svu ostalu životnu sigurnost.

Cijenim i poštujem te ljude, suosjećam s njima i razumijem ih. Oni samo žele raditi i normalno živjeti, ali mi to nameće i neka pitanja. Tko te ljude sigurnosno provjerava? Da li možda među njima ima kriminalnih osoba, možda prebjeglih osuđenika, zatvorenika, a možda i ubojica?

Nekad davno i osobno sam bio izbjeglica. Možda je to teška riječ, ali tako su nas nazivali. No, poštivale su se procedure i zakoni. Prebjegavši u Italiju prijavio sam se u izbjeglički centar Padriciano, u blizini Trsta. Evidentirali su me. Nazvali labinsku, u ono vrijeme milicijsku stanicu, zatraživši sve podatke o meni. Da li sam opterećen kakvom presudom, vodi li se protiv mene bilo kakav pa i najbanalniji postupak? Tražili i dobili sve moguće informacije i tek kad su ih dobili, mogao sam ostati u centru. Oni koji nisu imali pozitivnu provjeru, bili bi vraćani u zemlje iz kojih su prebjegli. U centru bi se  prijavljivali, u koju državu svijeta želimo otići. 

Raznorazne komisije iz tih zemalja, dolazile bi u centar i tražile određeni broj ljudi. Recimo Švedskoj je trebao, određeni broj ljudi, tokarske, ugostiteljske, medicinske, automehaničarske, ili već neke druge struke ili zvanja i tima bi odobrili dozvole. Naravno trebalo je pravovaljanim dokumentima i svjedodžbama, dokazati da si te i te struke ili zvanja.
Istina, neke su zemlje primale, na garanciju člana rodbine koji je već u tim zemljama živio i radio, te bi garantirao za ljude iz centra.
Tako je to bilo za „vrijeme mraka„ otkako je svanulo, primamo preko tih "agencija", za jednu od kojih radi moj poznanik. Dolaze nam gosti i dobrodošli su, ali ne znamo tko i kakvi su.

Osim svega što sam naškrabao, sad smo i u takozvanom Schengenu u kojem preko noći možeš otputovati u Berlin, pobiti par ljudi, sjesti u automobil i vratiti se kući. Nitko ne zna gdje si i zašto bio.

Možda pregruba usporedba, ja je napisao, a vi u „članak i mene“ verbalno pucajte.

(Adriano Šćulac) 01.02.2023/09:33