Umjetnički Festival „LABINA“ ove je godine nadmašila sva očekivanja, bogatim programom od kojega zastaje dah. Jedino što joj ove godine nije išlo u prilog bilo je iznimno hladno i maksimalno nepredvidljivo vrijeme, sa kojim nitko nije računao.
Poglavito ne tamo iz kontinentalnih dijelova zemlje, iz čije se vizure, more doživljava kao blagodat topline i sunca.
Količinu umjetničke divote koju Labin doživi, u višednevnom trajanju Festivala umjetnosti i tolerancije, gotovo da je teško pojmiti. Što sve ovaj „mali Grad“ kako ga često opisuju, dobije u tako kratkom vremenu, od velikih umjetničkih ostvarenja. I ove je godine umjetnička direktorica, i prvakinja Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, Sonja Damjanović dala Sizifovski trud, odabirom doživljaja za istančane ukuse i najrazličitiju publiku.
Svatko je (ako je poželio), na Danima „LABINE“ , mogao nahraniti svoju dušu. Umjetničkim sadržajima, nerijetko dohvatljivim na toliko jednostavan i bezbrižan način. Bez unaprijed rezerviranih termina i bez skupih ulaznica.
Sveobuhvatno ispunjujućom duhovnom hranom, koju se jednostavno osjeća. Samo na jedan sasvim drugačiji način. I rijetko opisuje, jer se jednostavnom slikom, ne bi ni dala opisati.
Za nju trebaju riječi i osjećaji koji nadahnjuju, dok izviru iz dubine vašeg tijela. Dok ono zrači, ili sija, poput aure oko sveca, samo pod uvjetom da u vama postoji ma kakva unutarnja dubina i ma kakav sadržaj, na koji se ova umjetnost može nalijepiti.
I što zapravo znači Festival „LABINA“, za Grad Labin? A ovogodišnji je bio drugi, po redu.
Čini se da još uvijek nije ni pojmovno definirano. Da u Gradu Labinu, ni njegovi građani, nemaju pojma što se to zapravo događa u njihovom Gradu. Osim da nešto je.
A samo to, uvreda je za umjetnost.
Katarina Šoštarić Perković