OSOBNO – Adriano Šćulac: Nauči jezik

Jedna smo od rijetkih zemalja, koja ima čak i zakon o hrvatskom jeziku, ma što god to značilo? Zakonom se, između ostalog propisuje službena uporaba hrvatskoga jezika, uređuje osnivanje Vijeća za hrvatski jezik kao koordinacijskog savjetodavnog tijela čiji će rad biti usmjeren na zaštitu, njegovanje i razvoj hrvatskoga jezika, kao i izrada Nacionalnog plana hrvatske jezične politike radi očuvanja društvene uloge i pravnoga položaja hrvatskoga jezika. Kome jasno, kome ne, meni ne.

Uglavnom i pticama na grani, jasno je, da je u Hrvatskoj, službeni jezik, da baš to, hrvatski. Ali eto i to su nam trebali zakonom pojasniti, valjda?

Što se tiče baš tog jezika, nije mi nikako jasno, meni glupom, zašto se stanovnici ove države koji su u nju doselili iz drugih zemalja i nakon više godina boravka u ovoj zemlji, ne služe tim jezikom? Zar je baš toliko težak i nemoguć za učenje?

Gledam prije par dana zabavnu emisiju na jednoj nacionalnoj televiziji, mislim da se „Super talent“ naziva, mladića koji više od tri godine živi i radi u Puli, a doselio je s Filipina, kako pjeva i za to njegovo pjevanje, dobiva najveću moguću ocjenu „Zlatni gumb“. Ne bi o njegovom pjevanju, nisam stručan. No, zasmetalo me što je na pitanja članova žirija, postavljena na engleskom jeziku, što je od hrvatskog jezika naučio nakon tri godine, mladić odgovara „Dobar dan, Kako si i Ne deri“ (valjda ne deri se)?

Kako možeš i uspiješ živjeti u nekoj zemlji, čiji jezik ne govoriš ni nakon tri godine? Zar nije prva stvar kad doseliš u novu sredinu, naučiti njen jezik?

Osamdesetih sam emigrirao u Švedsku, kako mladić, i nakon šest mjeseci pričao sam švedskim jezikom. Bilo mi je nepojmljivo i užasno glupo, živjeti u državi čiji jezik ne govorim.

Ali nije mladić iz Pule jedini u tome. Imamo nogometnih trenera koji redovito daju izjave u i na, nacionalnim medijima, i ne pričaju hrvatski. Gonzalo Garcia, nekadašnji trener Istre iz Pule, sada Hajduka, iako skoro pet godina stanuje i živi u Hrvatskoj, još uvijek priča engleski. I nije sam, ima ih na desetke.

Za razliku od njih, da spomenem neka ostala velika sportska imena, koja pričaju odlično jezike, zemalja u kojima žive ili su živjeli. Luka Modrić, priča engleski, španjolski, sad već dobro talijanski,. Igor Tudor, perfektno talijanski. Zlatan Ibrahimović, nizozemski, engleski, španjolski, talijanski. Evo samo nekih imena. Zasigurno ih znate na desetine. Ali da ne bi više o poznatim imenima, prošećite nekim labinskim trgovinama, i uvjerite se kako neki prodavači ili prodavačice, „pričaju“ hrvatski.

Kratko i jasno, nepojmljivo mi je da živiš u nekoj zemlji i više godina, ali ne znaš na jeziku te zemlje složiti jednu rečenicu? To si možda mogu „dozvoliti“ osobe koje proizvode vijke u nekoj tvornici ili pogonu. Mada mi ni to nije jasno. Ali kad osobe koje sudjeluju na bilo koji način u javnom životu, koje su u svakodnevnom kontaktu s kupcima, ne govore ni nakon više godina, jezik države u kojoj žive, nije mi i nikada neće biti, jasno.

(Adriano Šćulac) 30.10.2025/10:00