Zapustošilo

Zapustošilo je, ništa neobično za veljaču. Nigdje ljudi. Ili pada kiša, ili je  hladno, kao što se očekuje u zimskim mjesecima. A veljača je po tome najjača. Istina je da traje malo kraće, ali koliko? Tek dan, dva.  Zimski ritam života sasvim je na snazi, i dobro je da je tako. Neka se zna što je i kakav prirodni red. I neka se smrzne, sve što se smrznuti treba, sada u veljači.

Ipak, previše pustoši zavuklo se u gradove i druga mala, i još manja mjesta. Ljudi uglavnom nigdje nema, pa čak ni dječji glasovi ne odjekuju na otvorenom. Nema igranja, koje bi se čulo izdaleka. Sve je nekako utihnulo. Previše. Utihnulo.

Ako je odraslima u veljači hladno, ista pravila za djecu ne važe.  Koliko je doista hladno, ovisi o ekipi vršnjaka.  Nisu mjera tople jakne, ni čizme. Tenisice, kape, ni rukavice, već ekipa. Razigrana, glasna. Vesela ili svadljiva, važno da su ekipa.

Ali eto, uglavnom je nema. Ubilo i dječju igru.

Kao da igranje više nije dobro. Ni zarad odrastanja, jačanja sportskog duha i snalaženja u situacijama, društvu vršnjaka. Kao da je i njima, ekipama, ove veljače postalo hladno, ako već je, njihovim starcima.  I ne samo da je zatvorilo oštarije, već ubilo je i dječju igru.

Više ni roditelji ne znaju što pravo reći, da ne bi krivo bilo protumačeno. Jer djeca sve pamte, i sve kopiraju.   

Ubilo igru, ubilo  i život. (K.Š.P./ Foto: nasbiro.com)14.02.2021./07:58:12