OSOBNO Adriano Šćulac: Raste trava zelena

Znam. Nema love. Kriza. Materijalna i svaka druga. Sve znam i znamo. Jer vele mi i susjedi. Prolaznici. Neki se zgražaju. To je meni ipak previše. Zgražanje je riječ koju ne volim. Preuveličavanje nekoga i nečega. Ali sam iznenađen. Netko ili neki, ne radi ili rade, ono za što su plaćeni. Za što ih mi plaćamo.

Komunalije i ostale stavke. Za što? Da bi se „ugušili“ u travi. Da se možeš u nju sakriti. Narasla je ta lijepa trava zelena, preko metra visine. Imaš osjećaj da živiš u prirodi. Nedodirnutoj. Šumi i prašumi. Onda ostaješ ili postaješ glup. Jer se sjetiš da stanuješ, hodaš, živiš u labinskom najvećem naselju. Kature. Zapušteno trenutno. Sramota grada. Sve zaraslo i obraslo.

Ali znam. Nema se love. Djelatnika malo. Veli mi jedan koji radi u poduzeću za košnju trave i ostala uređivanja javnih površina, da ih je manjka. Ne stignu svugdje i posvuda.

Kriza. Trava raste. Do kad? Mislim si, ne dirajte travu. Da vidim i vidimo, da li ta ista zelena trava, može narasti i do dva metra. Ili ipak bolje. Čekajmo da je sunce i vrućine, osuše, da izgori i nestane.

Molio bih, ja i na desetke stanara, da se udostojite doći. "Pošišajte i ošišajte travu".

Hvala vam. 1_24