Turistička je sezona. Tako većina, ovo doba godine, naziva. Ljeto, more, hoteli, restorani, zabave, kupanja, sunčanja, godišnji odmori. Stiglo nam je, kao i svake godine mnogo stranih turista. Vrše se ispitivanja na sve strane. Broje se ulasci u državu, prijave, noćenja, automobili, avioni, ma sve se broji i naravno kao i u svim ispitivanjima, laže se. Neki vele kako je turista i gostiju manje. Drugi na velika slova udaraju, kako je ova sezone puno bolja od neke tamo 2019. Koja je opet po tim lažnim ispitivanjima bila rekordna. Da li je ili nije, vrag bi ga znao. Ostaje mi da vjerujem ili ne, tim i takvim ispitivanjima i anketama. Iskreno, nije me baš ni briga.
Primjećujem i u to vjerujem, jer se svakodnevno u to uvjeravam, kako su ti strani gosti sve bezobrazniji. Zaključak mi je, kako su mnogi od njih bahati, bezobzirni i bezobrazni jer im to toleriramo. Tepamo im, umiljavamo im se i na svaki način im dajemo za pravo. Neka ih, ali neka se brate ponašaju kulturno i pristojno. Na plažama gazduju oni. Hotelijeri su ih pripremili samo za njih. Domaći čovjek i gost je manje vrijedan. Naš euro nije isti njihovome. Drže nas zaostalima, za blesave i mutave. Idu mi na živce. Svi ti i takvi, kao i svi oni koji im „ližu dupe“. Da bi to spriječio, prestao se zbog toga sekirat i nervirat, riješio sam, kako ću od iduće sezone, par ljetnih mjeseci, provoditi u šumi. Znam, mnogi će reći kako mi je s takvim riječima i mišljenjem tamo i mjesto. To je naravno pravo svakoga. Da ima mišljenje i stav.
Po tim šumama i gorama, našao sam i neku kolibu. To vam je mir na zemlji. Bez bahatih budala.
Znam i razumijem da mnogi od tog turizma žive. I neka. Drago mi je i zadovoljan sam time. Ali brate, toliko ulizivanja i podilaženjima, samo zato da bi ostavili koji cent. Nije to vrijedno, njihovog preseravanja. Ako nismo domaćini ni kod vlastite kuće, gdje smo?
Posljednji viđen i doživljen bahatluk, mnogima nebitan, iskreno i meni, ali mi diglo živac. Čekam uredno da naš čovjek napusti parkirno mjesto. Upaljen mi žmigavac kako bi parkirao na isto, kad on izađe. U tom trenu uleti mi „gospodin turista“ za volanom u Poljskoj registriranog automobila. Ljut „letim“ van iz auta. Poljak kad me vidio, valjda se uplašio, pa uz par ok i sory, napušta parkirno mjesto i pušta da se ja uparkiram. Da se nije uplašio, vraga bi on mene pustio, iako sam bio prvi.
Nebitan događaj. Takve u toj takozvanoj turističkj sezoni, doživljavamo svakodnevno. Događaj dva - javila mi se gospođa koja je morala zvati komunalnog redara, jer su turisti noću postavili ručnike i tako si „rezervirali“ mjesta na plaži, pa kad je ona ranim jutrom stigla na istu, nije imala gdje postaviti svoj madrac i ručnike. Tek pojavom komunalnog redara, uklonjene su te „njihove zapreke i rezervacije“.
Događaj tri - Priča mi čovjek iz okolice Svetog Martina, kako ga je netko od susjeda koji imaju kuće za odmor, cinkario da njihovim „gostima“ smeta njegov pas i krave. Pas laje a krave muču, a to turistima smeta. Neću dalje. Ni kod svoje kuće nismo svoji na svome.
Pa svi mi, koji od turizma ne živimo, najbolje da krenemo po šumama i gorama. Tamo je još uvijek mir i red. Dokle „turisti“ i to ne pokupuju.
(Adriano Šćulac) 11.07.2023/13:30