OSOBNO - Adriano Šćulac: Hvala vam za jučerašnju večer

Opet smo drugi dan mjeseca ožujka. Mnogi znaju kako je to dan kad se slavi rudarstvo. Slave se vrijedni, požrtvovni, hrabri, pošteni, moralni LJUDI, koji su duboko pod zemljom na Labinštini kopali crno zlato. Naši kovari iliti rudari. Dan kada barem kod mene prorade više nego inače, emocije i sjećanja.

Moskva ima, ako se ne varam Crveni trg. Vinež, naselje kraj Labina, Krvovo placo. Povijest nam govori. da je od tamo  krenula pred sto i četiri godine, pobuna i stvorena je  Labinska Republika. Digli je rudari, na lokalnom dijalektu, kovari. Naravno da u ožujku mjesecu treba to dostojanstveno, s pijetetom, dušom, ljubavlju  i označiti. Nije to samo prostor, koji je do nedavno bio devastiran, oronuo, nikakav. Nitko o njemu brinuo nije. Sastajali su se tamo „glavešine“ jednom godišnje. Uglavnom bi držali isprazne govore, položili neki vijenac  a onda na „žderačinu i lokanje“. Nije nikada tamo bilo bivših rudara.

Moram spomenuti Rašu, koja je prije nekoliko godina, napravila nanovo, rudarsku kuću, centar Arsia, muzej. Obnovila rudarsku baštinu, osvijetlila toranj toplane, vratila donekle Raši onaj nekadašnji rudarski sjaj. Labin je također posljednjih nekoliko godina pokazao poseban pijetet prema rudarima. Obnovio šaht, spomenik rudaru borcu i još neke prostore koji podsjećaju na naše hrabre kovare.

Sinoć sam u labinskoj kino dvorani, po prvi put otkako pohodim proslave toga dana, osjetio dosad najveće emocije, ponos, još veću ljubav prema tim ljudima koji su godinama odlazeći pod zemlju kopali to crno zlato, i time na užasno težak način hranili svoje brojne obitelji.

Za tu emociju zaslužni su, labinska profesorica Amneris Ružić Fornažar, skupina učenika dramske radionice „Flacius“, i bez nabrajanja svi ostali koji su na bilo koji način, učinili jednu večer meni nezaboravnom. Na kraju krajeva, više minutni pljesak pune kino dvorane, sve je rekao.

U suzama sam se opet i opet prisjetio mog tate, koji je kopanjem duboko pod zemljom, zarađivao za kruh, da bi prehranio našu tada osmeročlanu obitelji. U misli su mi se vratili i Mario Zupičić, Milan Diminić, Ivani Glavičić, Mihajlo Lovrin, Branko Radmanović, Tilio Licul, Albino Spečina, Anđelo Marušić, Dinko Verbanac, Atilio Tominović, Bepi Gobo, Riko Milevoj, Andrija Vatavuk…koji već dugi niz godina, snivaju svoje sne, tamo gore, među anđelima. Nema ih više na ovome svijetu. Zašto spominjem samo njih? Jer sam im prije deset i kusur godina posvetio, s ljubavlju i emocijama, pjesmu Kovari. Njima i svima do i jednog rudara.

Pitaju me ponekad neki, koji su van tog rudarskog svijeta, kako to da sam baš ja, pjesmu napisao s emocijama i ljubavlju? Pa eto, tako što sam se među njima i s njima odgajao. Znam kako je rudarskim kruhom prehraniti velike obitelji. Zato me ti i takvi mogu  jebati u zdrav mozak. Mogu me sprječavati, ogovarati i vrijeđati.  Ali mi emocije i ljubav nikada, ne mogu i neće ukrasti.

Svima onima, koji su sinoć bili uključeni organizacijski u to obilježavanje, s dušom i ljubavlju, želim Sretno, i zahvaljujem. Ostali, koji to čine da bi pridobili koji politički poen, reda radi, radije nemojte.

(Adriano Šćulac) 02.03.2024/09:58